Knjiga Čovjek koji je tješio Nagasaki autora Paula Glynna (Split: Verbum, 2021.) pravi je biser među knjigama. Autor donosi istinitu, očaravajuću, potresnu i poticajnu priču o japanskom liječniku, profesoru radiologije, mirotvorcu i piscu dajući pri tome pogled na Japan prve polovice 20. stoljeća kao i na japansku povijest, kulturu, duhovnost s posebnom usredotočenošću na posijano kršćansko sjeme, njegov rast i žrtve u toj dalekoj zemlji.
Takashi Nagai rođen je 1908. godine, a potekao je iz skromne liječničke obitelji koja je promicala zapadnu medicinu, školujući se prošao je fazu ateizma posredstvom tadašnje znanosti i filozofije, što je sa Zapada stigla osvajajući japanske umove i obrazovni sustav te obećavajući odgovore na sva pitanja i čineći vjeru prividno suvišnom. Ipak, on je kao strastveni tragatelj za istinom i smislom života, a potaknut Pascalom i njegovim mislima već od srednje škole, sličan ovome pjesniku-znanstveniku i mističaru, iako zbunjen, mučen sumnjama i unutarnjim borbama, slijedio srce i razum, a ne duh toga vremena. Jer srce vidi, kaže Pascal, istine višega reda, a čovjek je trska koja misli.
Takashijevo se traganje pojačava nakon prerane majčine smrti, u njegovim studentskim danima. Osjeća i vjeruje da je majčin duh preživio tjelesnu smrt. Muči ga slabašni glas koji ga je tijekom pet godina pratio pitanjem: Koji je smisao tvoga života?
Nažalost, danas su mnogi potpuno potisnuli to pitanje i život sveli na traženje ugode i kratkotrajnog osjetilnog zadovoljstva. Takashijev duh bio je budan i radoznao. „Životi se svakog od nas razlikuju pa tako i putevi do pronalaska smisla…što sam više sam, bez tuđe pomoći razmišljao o tome, počeo sam sve više uviđati da se rađanje, život i smrt može i treba razumjeti“, zapisat će u jednoj od niza knjiga koje je kasnije napisao.
Zapažajući ljepotu proljetne prirode, razum mu govori da ona mora imati Stvoritelja, Pascalovo učenje o molitvi kao putu do Boga, do vjere izaziva ga jer moliti značilo je prestati razmišljati i jednostavno vjerovati u Božje postojanje. Odlučuje izvesti eksperiment s molitvom, a da bi to ostvario traži katoličku obitelj u Nagasakiju gdje bi se kao student smjestio. U njoj će pronaći i svoju buduću suprugu, nesebičnu, predivnu djevojku Midori, vjernicu, čista srca, spremnu na žrtvu, posvećenu služenju Bogu, obitelji i bližnjemu, čije će ga molitve pratiti na ratištu i vratiti u Nagasaki. Uz nju je došao do Krista i slijedio ga do kraja kroz sve patnje koje su ga snašle. Fascinantno je njegovo povjerenje u Božju providnost, u sigurnost Božje prisutnosti u najtežim životnim prilikama te pristajanje uz Božju volju i u trenucima kad su te patnje značile gubitak najdražih, zdravlja i života.
Svojom je pronicavošću i snagom vjere pomogao mnogima da pronađu svjetlo i mir nakon strahota izazvanih atomskom bombom. Proročki je povezao Nagasaki, najkatoličkiji japanski grad, i Urakami, dio grada na koji je bačena atomska bomba, a u kojem je živjela katolička zajednica sa žrtvom paljenicom, katedralom posvećenom Djevici Mariji, srušenoj u bombardiranju, s katoličkom zajednicom i s brdom na kojem su krajem 16. stoljeć razapeti na križ sveti Pavao Miki i 25 japanskih mučenika.
“Svatko od nas prije ili kasnije prolazi kroz krizu srednje ili starije dobi, ili se mora suočiti s nalazom pataloga ili kardiologa. Svi smo se mi u sebi ili našim bližnjima susreli s problemima alkoholizma, droge, prometnih nesreća, psihičkih problema ili rastave. Što se mene tiče, najprivlačnija Nagaijeva crta bile su sve teške nedaće koje je morao proći, ali iz kojih je ipak izišao još jači i bliskiji današnjim ljudima. Na onoj prvoj misi za pokojne žrtve atomske bombe rekao je prisutnima da sve ono što se zbilo u Urakamiju – atomska bomba, srušena katedrala i careva predaja, 15. kolovoza, nije slučajnost, već da je to prst Providnosti. Isti osjećaj imami i ja kada promatram neobičan Nagaijev život – Božja providnost vodila ga je kroz najstrašnija iskustva dvadesetoga stoljeća i činila ga svjetlom za druge. A svoj savjet putujućoj Crkvi sažeo je u riječima koje je izrekao neposredno prije smrti: `Inotte kudasai. Moli, molim te, moli” (str. 323).
Čovjek koji je tješio Nagasaki, knjiga je koja podiže misao, oplemenjuje duh i čini prozirnijim mrak oko nas. Pomaže vidjeti Božje svjetlo koje svijetli i koje tama ne može dohvatiti. Vodi čitatelja prema svjetlu, a dubokim poniranjem u vrijeme i u dušu čovjeka koji ju je nadahnuo, otkriva ljepotu i dobrotu na kojoj svijet opstaje unatoč snazi zla.
Matija Grgat