Jeste li se kada, šetajući Vodnikovom ili prilazeći Hrvatskom državnom arhivu, zatekli uhvaćeni u strog, buljav pogled zelenkastih sova koje iz visine čuvaju njegove uglove? Sjećam se onog teško odredivog osjećaja strahopoštovanja koji bi me uhvatio na koncertima u unutrašnjosti te lijepe secesijske zgrade koja je dugo služila kao nacionalna knjižnica. Upravo je ona poprište radnje posljednjeg objavljenog romana akademika Pavla Pavličića, čovjeka koji je napisao 100 knjiga i uvjerljivo (p)ostao najvećim hrvatskim piscem krimića. No ova knjiga, kao i mnoge druge, nije „samo“ krimić. Pa iako u internetskom opisu stoji da je to fantastični triler, ova je knjiga mnogo više od toga. Ima tu i misterija, i povijesti, i fizike, i filozofije, i ljubavi…naravno, i krimića, a najviše možda tragova onog starog Zagreba o kojem znamo tako malo, a koji nas privlači iz oguljenih fasada i zakutaka gornjeg i donjega grada. Ovaj me roman ugodno iznenadio ne samo fabulom na granici mogućeg i nemogućeg koja te tjera da čitaš dalje i dalje, nego i dubinom teorija o svijetu koje se istražuju: u podrumu Arhiva otkrivena je tajna soba koja skriva rukopise tajnog intelektualnog društva odano hipotezi da se razvoj arhitekture, znanosti, pa i cijelog ljudskog društva može predvidjeti… Pripovjedač-istražitelj i njegova pomoćnica obični su ljudi koji, otkrivajući tajnu, pronalaze ključ kojim će otopliti i svoj, pomalo zanemareni život. Ne samo da je Umberto Eco bio u pravu kad je nazvao krimić najfilozofskijim od svih žanrova, nego je i Pavličić bio u pravu tvrdeći da je život priča koja se temelji na jasnoj opreci između privida i zbilje, dobra i zla. To što su im granice često zamućene tek je povod da postanemo istražitelji.
Usprkos velikoj razigranosti motiva, teško se oteti dojmu da Pavličić cijeli život piše jednu jedinu knjigu u kojoj pokušava riješiti nekoliko problema svedivih na jedan temeljni; je li svijet jedinstven ili razjedinjen, harmoničan ili neusuglašen, a odatle: je li determiniran ili ne, vladaju li iste zakonitosti na mikro i makro razini; kreće li se svijet u vremenu linearno ili ciklički; može li se dakle bivanje kontrolirati te je li umjetnost jedan pokušaj takve kontrole i, kako god bilo, je li to dobro ili loše? U tom smislu, misterij koji otvara zaplet većine Pavličićevih narativa nije tek povod za priču, nego i stimul za istraživanje filozofskih problema, dijalektička vježba. Pavličićevi narativi, satkani vještim fabuliranjem, nisu narativi s tezom, nego priče u kojima se teza propituje: teza da se makrokozam zrcali u mikrokozmu, da je istina falsifikat bez originala, da je svijet determiniran i stoga predvidljiv itd. U stvari, to su svojevrsna filozofska istraživanja. Iako je zavodljivo fabuliranje u Pavličićevu pismu silno važno, radi se o narativima ideja. Ljubavnici-istražitelji tako zaključuju stotu autorovu knjigu, roman Bakrene sove mišlju da svijet i jest i nije predvidljiv; Bog determinira svijet prirodnim zakonima, ali ostavlja prostor slobode na polju međuljudskih odnosa. Jer kakva bi to ljubav bila kad bi u njoj vladali željezni zakoni determinizma?
Od srca svima preporučujem ovu knjigu!
Marina Katinić Pleić